Njezine slike pršte od veselja i životne radosti. Kombinacija su stihova i živih boja, toplih likova poput “babe” i prizora poput onih s dječjih crteža.

Mirna Sišul, akademska slikarica, umjetnica je kojoj platno nije jedini medij izražavanja, već svoje kreacije prenosi i na namještaj, interijere i sve ono čemu njezine ilustracije mogu udahnuti (dobri) duh.

Svi koji se na Rabu zateknu od 19.07. (21 sat) do 11.08., imat će priliku pogledati njezinu trideset i prvu samostalnu izložbu, koja će biti predstavljena u galeriji Knežev dvor, Rab, Trg Municipium Arba 2.

Tom prigodom smo razgovarali s autoricom.

Po čemu je osobita ova izložba koja će biti predstavljena publici na Rabu?

Svaka izložba za mene je posebna već sama po sebi! U svaku izložbu uložim velik dio sebe i želim na najbolji način predstaviti svoj umjetnički rad. Veseli me odličan prostor Kneževog dvora i vjerujem da će i publika uživati u predstavljenim djelima!

Negdje sam pročitala da svoja dijela nazivate “sliko-priče”. Od kud ta potreba za spajanjem tekstova i ilustracija?

U osnovi volim dječji crtež. To se provlači kroz sve moje radove.
Vrlo često kombiniram različite materijale, isječke iz novina, printeve s akrilnom bojom. Volim boje, vedrinu, igru kontrasta, bjelinu na slici.
Također, i glazba je moj veliki pokretač. Inspirira me tako da često pišem po slikama. Pišem sitnice koje su se dogodile tijekom dana, pišem meni drage stihove. Baš volim tu kombinaciju slike i riječi.

Kakav je tijek kreativnog procesa kod vas? Prvo nastanu riječi kao inspiracija, pa potom slike ili obrnuto, ili nema pravila?

Da, najčešće riječi ili stihovi kreiraju daljnji proces. Nit vodilja je trenutno raspoloženje, no svaki trenutak je poseban i određuje moja djela. Kroz radove reinterpretiram znanu glazbu i stihove, istražujem prostor, volumen, perspektivu. Imam poseban odnos prema pojedinom stvarima iz prirode: cvijeću, pupoljcima, drveću, kiši, balončićima, čovjeku. Uživam dok stvaram, volim što radim, živim svoje slikarstvo svaki dan!

Naziv jednog vašeg dijela je “Ja sanjam u bojama”. Da li je uistinu tako? :)

Da. Rekla bih da je tako. Slikam svaki dan, bez iznimke i dok stvaram jednostavno uživam i volim to što radim! Vjerujem da se to osjeti, a kako je u predgovoru kataloga napisala Višnja Slavica Gabout “…kod sinestezije nekad se „miris može opipati“, nekad „zvuk vidjeti“. Ovdje, boja se može „čuti“. I to ne samo jedna, nego cijeli orkestar…”.

Uz Rab vas veže i jedan apartman koji ste nedavno preuredili? Možete li nam reći nesto vise o tom projektu?

Radi se o projektu uređenja interijera tj. apartmana u Banjolu. Starija kuća, zapušten stan. Mlađa generacija je nasljedila kuću. Dobila sam priliku i predložila gotovo sve- napraviti nešto što smatram da će biti posebno i drugačije. Isplatilo se. Uređenje smo završili tek u travnju ove godine, a apratman se u manje od dva mjeseca popunio od početka lipnja pa do kraja rujna, što je za ovdašnje prilike odlično!
U ograničenom budžetu birala sam krevete, ormariće, komode, kuhinju, stol, stolice, koristila i dio starih ormara. Najveću razliku naparavila sam oslikavajući dio zidova i postavljanjem reprodukcija mojih slika tj. art printova na platnu. Posebno zadovoljstvo vlasnika i mene je da upravo tako uređen apartman privlači potencijalne goste i na osnovu fotografija odlično se popunio!

Osim toga, postoji li još kakva poveznica s ovim otokom i nešto što biste mogli izdvojiti kao simbolično, drago, posebno?

Rab je poseban grad, posebno mjesto. Tu se osjećam jako dobro i uživam boraviti na Rabu. Možda razlog djelom leži i u činjenici da mi je suprug “napola” sa Raba pa imamo i gdje doći i uživati u ljepotama zvonika, Komrčara, Gožinke, Čifnate ☺

Fotografkinja Sandra Vitaljić spada među najvažnija autorska imena suvremene hrvatske fotografije. Njezin rad nikada ne ostavlja publiku ravnodušnom, jer se Vitaljić često hvata ukoštac sa zahtjevnim, rekli bismo “teškim” temama.

U Galeriji knežev dvor, u periodu od 24.6. do 17.7., posjetitelji će imati priliku pogledati njezinu izložbu fotografija pod nazivom “Neplodna tla”. Riječ je o seriji velikoformatnih prikaza pejzaža obilježenih povijesnim događanjima i stradanjima.

Razgovarali smo s autoricom uoči otvaranja.

Kako i kada se kod tebe pojavila potreba da se baviš ovom temom i kako si se odlučila za pristup?

Ideja za “Neplodna tla” rodila se još negdje 1999. dok sam sa prijateljima iz Sarajeva obilazila neke lokalitete. Trebalo mi je deset godina da se tome zaista posvetim i nađem način da to razmišljanje uobličim u umjetnički rad. Istraživanje je teklo paralelno sa istraživanjem za moj doktorski rad o ratnoj fotografiji koji je nedavno objavljen i u knjizi “Rat slikama” (Algoritam). Informacije o lokacijama koje sam namjeravala snimati tražila sam najviše u medijima jer me zanimala ta medijska konstrukcija njihovog značenja. Za neke manje poznate lokacije trebalo je više “kopanja” i ponekad navođenje lokalnog stanovništva da nađem točnu lokaciju.

S obzirom da se s brojem mrtvih na pojedinim mjestima često špekuliralo u političke svrhe, one su uvećavane ili umanjivane, ovisno o strani političke opcije. Ti si se potrudila pronaći vjerodostojne podatke. Imaš li stoga povratnu informaciju kako posjetitelji prihvaćaju postav i reagiraju na fotografije i detalje iz opisa zločina i da li je bilo političkih reagiranja i pokušaja bilo kakvog interveniranja?

Publika je do sada reagirala jako dobro na “Neplodna tla” gdje god sam izlagala. Nije gotovo uopće bilo negativnih reakcija ili barem nisu došle do mene. Opisi lokacija su napisani neutralno i informativno za što sam zatražila i pomoć povjesničara (Marko Smokvina-Marijić). Bilo je “nježnih” pritisaka da se neke lokacije maknu s izložbe, ali kad sam to odbila, nije bilo problema sa izlaganjem. Rad fukcionira dobro i u drugim zemljama iako se ovdje konkretno bavim poviješću Hrvatske. U Rigi je rad dobro primljen jer su se oni mogli poistovjetiti i prepoznati vlastite duhove prošlosti, skrivene zločine i zapostavljena mjesta stradanja iz vlastite povijesti. Drago mi je da je rad univerzalan i lako shvatljiv.

Izjavila si kako fotografije nisu tvoj dokumentaristički prikaz viđenog, već kako si htjela prenjeti svoje dojmove, koji su najčešće bili potresni, a tvoja je želja je da emotivno angažiraš posjetitelje.  Pamtiš li po nečem posebno neku od lokacija?

Da, željela sam emotivno angažirati gledatelje jednako kao što sam ja bila emotivno angažirana snimajući lokacije stradanja. Nije se lako baviti tom temom i stalno sam se pitala koji je adekvatan način za prikaz tih mjesta. Svakako sam htjela izbjeći čistu dokumentaciju i prikaz spomenika i obilježja na lokacijama jer su to oznake politički motivirane kulture sjećanja i podložni su uništavanju, promjeni značenja i ideološkoj ikonografiji. Sve lokacije su mi još u živom sjećanju i na neke sam dolazila više puta. S nekim fotografijama nisam zadovoljna pa se tamo još namjeravam vratiti. Takvo je mjesto npr. Jadovno na kojem sam bila dva puta, a još uvijek nisam zadovoljna s fotografijom jer je moj doživljaj uznemirenosti i strave bio tamo posebno intenzivan, a fotografijom to nisam uspjela prenijeti.

Da li je projekt završen ili još uvijek radiš na njemu?

Taj rad smatram radom u nastanku i sigurno će se nastaviti jer još mnogo lokacija nisam stigla snimiti pa tako ni lokaciju logora Kampor na Rabu i Goli otok što bih svakako uvrstila u seriju. Namjera mi je da u radu Neplodna tla pokrijem cijelu regiju ex Yu, ali nisam sigurna da li ću produkcijski to uspjeti izvesti.

Kakvi su tvoji daljnji planovi?

Svakako mislim na seriji Neplodna tla još dugo raditi, a paralelno radim i na drugim projektima. Kraj 2013. je za mene bio posebno intenzivan jer sam objavila knjigu “Rat slikama – suvremena ratna fotografija” na kojoj sam dugo radila i predstavila rad “Voljena” koji je također dugo čekao svoju realizaciju.  Rekla bih da ću se nakon svih ovih godina odmaknuti od teških tema rata i stradanja, ali moji planovi ipak uključuju jednim dijelom i dalje takve teme, no planove ne bih još otkrivala jer su još na samom početku.

* U sklopu izložbe biti će moguće kupiti knjigu “Infertile Grounds” koju je 2012. objavio nakladnik Eikon Studio iz Pule.


_____________________________________________________________________________________________________